Istaknuti pisci Dobrica Ćosić i Jovan Rašković imali su blisko prijateljstvo koje je proizašlo iz njihove zajedničke ljubavi prema istoriji i ljudskoj duši. Rašković, koji je bio poznat kao narodni tribun, bio je primoran izaći iz Pavelićeve senke i suočiti se sa teškim trenucima građanskog neslobode i obespravljenosti srpskog naroda. Njih dvojica su prvi put sreli 1965. godine na simpozijumu „Nauka i društvo“ u Herceg Novom, a kasnije su nastavili da razmenjuju mišljenja na teme obespravljenosti srpskog naroda u Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj i na Kosovu. Njihova prijateljstvo bilo je toliko blisko da je Ćosićeva porodica čitavu deceniju letača u Raškovićevoj kući u Primoštenu. Međutim, tragičan kraj došao je 1991. godine kada su građani Šibenika potpisali zahtev za proterivanje Raškovića iz grada, a potom su mu srušili kuću dinamitom. Rašković je nakon toga dugo bolovao zbog patnji srpskog naroda i preminuo je 1992. godine, a Ćosić je zabeležio da je on „poginuo u hrvatsko-srpskom ratu“. Rašković je bio poznat po svom propovedničkom hodu i diskursu, ali je bio protiv oružane opcije, zagovarajući politički dijalog i sporazum između Srba i Hrvata. Ćosić je takođe istakao da je Rašković bio čovek humanističke opredeljenosti i duboke duhovnosti, te da je bio političar koji se nikada nije borio za vlast niti za nacionalne ciljeve, već za slobodu i samoodređenje. Na kraju, naglasio je da je Rašković bio mirotvorac i pregovarač, koji je bio odbijen od strane političkih lidera Hrvatske, poput Franje Tuđmana. Ćosić je takođe podelio izjave Raškovića, koji je govorio o njihovom prijateljstvu i međusobnom poštovanju.
