Ovaj govor Kosovskog Pomoravlja, koji je u centralnoj Srbiji često nerazumljiv, proučavala je profesor dr Tajana Trajković. Ona je rezultate svog istraživanja sabrala u monografiji pod nazivom „Govori Kosovskog Pomoravlja“, koja je nagrađena prestižnom nagradom „Pavle i Milka Ivić“ od Slavističkog društva Srbije. U razgovoru za „Večernje novosti“, profesor Trajković objašnjava da su njena ispitivanja narodnih govora započela 2021. godine i obuhvatila su četiri oblasti: Vitinu, Gnjilan, Kosovsku Kamenicu i Novo Brdo.
Profesor Trajković naglašava da istraživanje srpskih narodnih govora na prostoru Kosova i Metohije nije novina. Ističe da su lingvisti, posebno dijalektolozi i onomastičari, već decenijama prikupljali jezički materijal sa tog prostora, a rezultati postoje i iz vremena između dva svetska rata. Ipak, brojne istorijske i društvene okolnosti učinile su da se mnoga istraživanja nisu mogla dovršiti.
Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja jeste da li postoji opasnost da se govor Kosovskog Pomoravlja razgradi ili čak nestane zbog iseljavanja dela naroda iz tog prostora. Profesor Trajković smatra da svakom dijalektu preti opasnost od razgrađivanja, jer svaki kontakt sa drugačijim jezičkim sistemom nosi mogućnost promene. Ipak, i pored promene vremena, nije moguće predvideti kakve će se promene desiti u jeziku. Unatoč očekivanjima da će televizija ojačati standardnu verziju srpskog jezika i da će dijalekti nestajati, to se nije dogodilo.
Društvene mreže, prema njenim rečima, donose novu dinamiku i mogu ojačati narodne izraze i dijalekte. Iako su Srbi u Kosovskom Pomoravlju suočeni sa teškim životom, oni su i dalje duhovno jaki, otporni i ponositi, a narodni običaji, vera i dijalekat su bitne niti koje ih drže zajedno. Profesor Trajković veruje da će uvek biti nosilaca kosovskopomoravskih govora, iako je srpski jezik na Kosovu i Metohiji izložen potiskivanju, što predstavlja kompleksan problem.
U razgovoru je istaknuto da su govornici prizrensko-timočke dijalekatske oblasti skloni jezičkom prilagođavanju u novoj sredini, često verujući da njihov govor nije dovoljno „dobar“. Nasuprot tome, nosioci drugih dijalekata, kao što su šumadijsko-vojvođanski, često smatraju da govore „najpravilnije“, dok nosioci zetsko-sjeničkog dijalekta ističu svoju izvornost i ponos na svoj govor.
Profesor Trajković upozorava i na opadanje interesa srednjoškolaca za studije srpskog jezika i književnosti u Nišu, gde predaje. Moderno društvo nameće nova interesovanja, a tržište filoloških zvanja je prezasićeno. Ona smatra da bi nacionalna filologija trebala imati poseban status, jer je suština postojanja naroda i njegove kulture u jeziku.
Kako bi se promenila situacija, profesor Trajković predlaže da se u školama ne treba ograničavati na učenje jezičkih pravila, već treba širiti znanja iz psiholingvistike i sociolingvistike. Deca bi trebala učiti da vole i poštuju svoj maternji jezik i narodne govore. Upotreba dva varijeteta istog jezika, narodne i standardne verzije, je prirodna i jedno ne isključuje drugo.
Na kraju razgovora, profesor Trajković se osvrnula na temu rodno osetljivog jezika. Ona smatra da se jezikom moraju baviti stručnjaci koji poznaju njegovu prirodu i pravila. Nametanje pravila u jeziku zbog političkih potreba može dovesti do problema, a srpski jezik nikada nije bio neravan prema polovima. Upotreba neutralnog oblika omogućava ravnopravnost svih nosilaca titula, a nametanje paralelne upotrebe oblika u muškom i ženskom rodu može biti štetno za komunikaciju.
Profesor Trajković zaključuje da je jezik dinamičan sistem koji će sam sačuvati ono što mu je potrebno, odbacujući ono što ga opterećuje.
