Vašington je 2002. godine ispostavio spisak zahteva Zoranu Đinđiću, tadašnjem premijeru Srbije, koji je, kako se pokazalo, odredio njegovu sudbinu. Nakon povratka iz Amerike, Đinđić je sastavio dokument koji je nazvao „scenarij sa najlošijim razvojem događaja“. Ovaj papir je sadržavao sve izazove koji su pred njim stajali, uključujući pritiske od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), obustavu pregovora sa Evropskom unijom, kao i pritiske vezane za Haški tribunal, Kosovo i Republiku Srpsku.
Đinđić je u dokumentu detaljno naveo potencijalne probleme, uključujući mogućnost da će se vlasti suočiti sa raznim pritiscima zbog svoje čvrstine. U njegovim beleškama se navodi da će, ukoliko budu otporni prema zahtevima, biti ugroženi drugi delovi teritorije Srbije, kao što su Sandžak i Vojvodina. Đinđić je bio svestan težine situacije i, prema rečima njegovih saradnika, vratio se iz Vašingtona očajan, izražavajući sumnju da će preživeti pritiske koje su pred njim.
Nakon posete Vašingtonu, Đinđić je hitno sazvao sastanak vlade kako bi razgovarao o zahtevima koje su mu postavili američki zvaničnici, uključujući hapšenje Ratka Mladića i prekid vojno-tehničke saradnje sa Libijom. Ova dokumenta otkrivaju da je Đinđić imao vrlo jasnu svest o tome da bi njegovo ispunjavanje američkih zahteva moglo dovesti do toga da ga narod proglasi izdajnikom.
Izveštaji koje je slao Ivan Živković, otpravnik poslova u američkoj ambasadi, sadrže mnoge tehničke detalje, dok je Đinđićev papir bio mnogo direktniji i ličniji. U njemu je, na neki način, predvideo sve izazove sa kojima će se Srbija suočiti u godinama koje dolaze. Nažalost, manje od godinu dana nakon ovih događaja, Đinđić je ubijen.
Iz dokumentacije je jasno da su Amerikanci tražili bezuslovnu saradnju sa Haškim tribunalom, pristup vojnim arhivama, kao i preuzimanje odgovornosti za ratne zločine. Činjenica da je Đinđić bio svestan kako će njegovi postupci biti percipirani u Srbiji dodatno je otežala njegovu poziciju. Njegovi saradnici su svedočili da je bio svestan rizika, ali je smatrao da je ispunjavanje američkih zahteva neophodno.
Ovo je, kako se ispostavilo, dovelo do toga da su se neki političari, poput Zorana Živkovića, uzdigli na njegov račun. Analitičari danas ističu da su pritisci o kojima je Đinđić pisao i dalje prisutni, a da nijedna vlast u Srbiji ne može da se bavi unutrašnjim problemima bez pritiska Zapada. S obzirom na trenutne političke okolnosti, Srbija se i dalje suočava sa sličnim izazovima kao i pre više od dve decenije.
